Deklarirajući romanom svoju auto-historijsku knjigu Sentimentalno vaspitanje – logika jedne biografije (1. deo), Branimir Stojanović priziva najbolje od ove klasične literarne forme evropske modernosti: njezinu mogućnost da kroz pojedinačno dotakne opće, da život junaka iscrta kao znak za jednu moguću situiranost u totalitet povijesti i društvenih odnosa. Anti-personalni karakter Stojanovićeve autobiografizacije očit je i iz odabira pisanja u trećem licu, pri čemu svog junaka autor naziva B. S., a opoziv fantazma nekog konačnog autorstva nad njegovim životom i naracijom tog života događa se i naslovljavanjem koje ne krsti nego unakrsno citira (Gustavea Flauberta i Jacques Lacana).
Tim ukrštavanjem naslov ujedno referira i dva društvena i spoznajna polja – umjetnost i psihoanalizu – koja u knjizi izniču kao (klimave) štake za koje se B. S. pridržava dok opetovano svjedoči padu „čiste filozofije“, koja se od inicijalnog objekta njegove studentske, mladalačke čežnje pretvara u najčišći primjer Očinskog nasilja u službi permanentne kontrarevolucije. I ne samo one jugoslavenske, jer B. S. je, navedeno je to dva puta u knjizi, rođen na dan Oktobarske revolucije. Premda je radnja romana smještena prije svega u osamdesete godine prošloga stoljeća, kao vrijeme kulminacije kontrarevolucije i pripreme za ratne i privatizacijske zločine devedesetih, obiteljska genealogija B. S.-a postavlja koordinate za iščitavanje čitave povijesti i pretpovijesti komunističke revolucije u Jugoslaviji, čime knjiga postaje svojevrsni Bildungsroman jugoslavenskog dvadesetog stoljeća.
No, za razliku od monumentalnog, petotomnog pothvata Krležinih Zastava (1962-1976), koje kroz analognu fuziju biografskog i historijskog rekonstruiraju rađanje subjekta jugoslavenske revolucije tijekom prve polovice 20. stoljeća, Stojanovićeva knjiga njegov rasap razlaže u 17 manje ili više kratkih scena. Radnja ovog Bildungsromana i nije radnja; ona je više strukturirana kao prostor, kao pozornica na kojoj se „sentimentalno vaspitanje“ junaka B.S. odvija kroz opsesivno traženje izlaza, marljivo ponavljanu koreografiju otvaranja i zatvaranja vrata pred uvijek istom scenom katastrofe jugoslavenske povijesti.
Iza svakih od tih vrata stoje, označeni inicijalima ili punim imenima, likovi ili grupe likova: izbačeni profesori, grčki metafizičari, istoričari u trenerkama, histerici marksizma, borderline filozofi, liberali-staljinisti, komunisti bez partije, očevi informbiroovci, stričevi kontraobavještajci, maltretirani albanski vojnici, građani-nacionalisti, ideolozi bezpartijskog pluralizma, opijumski narkomani, filozofi antibirokratske revolucije, filozofi rata. B. S.-u su u većini slučajeva od početka jasne uloge onih koje je zatekao na sceni, i s kojima on uglavnom ne želi imati ništa. Tek u usamljenim slučajevima – onoga zagrebačkog marksističkog humanističkog filozofa M. K. i slovenskog marksističkog antihumanističkog filozofa S .Ž. – zabljesne mogućnost odnosa, ali ona se, kao u pravom „sentimentalnom“ romanu i kroz spoznajni proces (vlastite) istine o tom liku, neumitno i gasi, jednako kao što se, što unutarnjim kontradikcijama što izvanjskim nasiljem, gase i gaze časopisi, filozofska i psihoanalitička društva.
B. S.-ova ultimativna čežnja je biti članom društva, ali onakvoga društva kakvoga bi on htio biti član. Međutim, jedina scena u kojoj se društvenost B. S.-a realizira izvan odnosa 1:1, tj. odnosa dvaju individua koji je tek potencijal društva, je ona u kojoj B. S provodi jedan dan i jednu noć u crnom suncu opijumske narkolepsije, s Dubravkom, Grkom i Laletom Robijom. Taj je negativ društva – ujedno i jedina scena u knjizi u kojoj je glavni protagonist žena – jedina preostala slika društva bez očeva o kakvom B. S. sanja, a istovremeno i slika ultimativnog rasapa jugoslavenskog projekta izgradnje komunističkog društva, što je u zapravo ono društvo u kome B. S. traži članstvo. U tom smislu, i bez obzira na svoju krajnju izdvojenost, B. S. je junak jedne (ne nužno i jedne specifične) generacije, jer je njegova potraga za komunizmom u konačnici vezana uz svjesno nasljeđivanje očeva komunističkog i majčina aristokratsko-pravoslavnog prijezira prema privatnom vlasništvu. U konačnici, zato jer upravo tom scenom završava roman, a to su ujedno i jedina vrata na pozornici ovog Bildungsromana koja njegov junak ne zatvara, nego ih drži otvorenima (na ovom mjestu završava tek prvi od tri planirana dijela Sentimentalnog vaspitanja).
Vjernost očevoj viziji društva bez očeva jasna je i činjenice da je očev „često ponavljani“ uvid o kontrarevoluciji koja traje praktički od samih početka revolucije, odnosno od poslijeratnog raspuštanja SKOJ-a i AFŽ-a, onaj što ga B. S. u potpunosti shvaća „tek ovih dana“, i koji na taj način određuje i konačnu razvojnu crtu B. S.-ova „sentimentalnog vaspitanja“. Ona možda određuje i njen tijek, jer je istina o permanentnoj kontrarevoluciji ona koju B. S. uvijek unaprijed zna, čak i ako joj jasne obrise, uključujući i vlastite zablude, može iscrtati tek retroaktivno. U tom se retroaktivnom – političko-filozofsko-psihoanalitičkom – iscrtavanju javljaju neki od najupečatljivijih uvida u knjizi, poput onoga o odnosu prešućene domobranske epizode i građanskog rasizma M. K., te o Jugoslaviji kao nijemom filmu, permanentnom acting out-u, što ga prekida Miloševićev govor na Kosovu, „Niko ne sme da vas bije“, i koji B. S. maestralno dovodi u vezu s fundamentalnim Freudijanskim fantazmom „Dete je tučeno“, s kojim i počinje roman.
U pravoj tradiciji romana, a i kao pripadnik generacije koja je svjedočila kraju priče o jugoslavenskom stoljeću – kraju u kojem, poput u kakvoj lošoj operi, bučno ustaju svi „tučeni na svetu“… „ravnogorci, četnici, novi četnici, disidenti, žrtve socijalizma, žrtve nacionalizacije, prestolonaslednici, prinčevi, kneževi i kraljevi, političke partije koje su komunisti zabranili, bivši komunisti koje su proganjali komunisti, udovice četnika, ljotićevaca i nedićevaca, Komunistička partija Srbije koja je bila skrajnuta u socijalizmu, i najzad srpski narod, ta navodna ”najveća žrtva komunizma’“ – pripovjedač Sentimentalnog vaspitanja je treće lice, koje o svojoj priči sve zna, a njegov lik B. S. spoznaje, u razdoblju od 1979. do 2019. U tom procesu spoznavanja se to treće lice, međutim, mora suočiti s B. S.-om koji ne zna, i koji izranja kao svojevrsno ne-lice, koje povremeno Be. eS.-ovo znanje prokazuje i kao Bi. eS. (na engleskom bullshit), kao u sceni kada junak shvaća promašaj svoje dugogodišnje osude M. K.-a. To je ujedno i drugi put u romanu kada junak sjeda na klupu i plače, prvi put „neutešno“ na klupi tramvajske stanice na Trgu žrtava fašizma, a drugi put „gorko“, na „klupi na porti”.
Iz perspektive generacije koja je se tek rodila 1979. godine, i koja je, kao u onoj pjesmi, naivno „računala“ na B. S.-ovu – ne znajući da se iza njihovog idiličnog djetinjstva osamdesetih krije noćna mora – ti su trenuci neutješnog i gorkog plača možda i najsnažniji trenuci spoznaje o jugoslavenskoj povijesti, oni na kojima se učenje događa na „školskoj“ klupi onkraj rekonstruktivog znanja i racionalizacije, i koje se opire i kontrarevoluciji ali i očevom (u generacijskom smislu) fantazmu čiste revolucije. U njima su čitatelji romana dovedeni u istu situaciju kao i junak, koji se u očevim dnevnicima iz godina 1946.-1948. nadao naći političku ispovijest, a našao je tek ispisana imena „86 devojaka, datum i mesto gde ih je sreo i šta se među njima desilo“. Ni u tom očevu ljubavnom popisu, baš kao ni u junakovu plaču, paradoksalno, nema ničeg sentimentalnog, tek susret s logikom istine apsolutnog neznanja.
Sentimentalno vaspitanje – logika jedne biografije, Branimir Stojanović (SDLP – Juno, 2021)